WEB o gitarama, svjetskim gitaristima i sastavima, najpoznatijim glazbenim dostignućima.


O pojačalima općenito

12.09.2012

Da bi električna gitara proizvela neki zvuk, potrebno je imati neko pojačalo. Naime, akustična gitara ima rezonantnu kutiju, odnosno unutrašnjost koja "sakuplja" rezonantne tonove koje proizvode žice, te ih pojačava, i tako se dobiju čujni tonovi.šema 

Ovdje je prikazana principijelna shema pojačala sa tranzistorima.

 

Električna gitara nema te šupljine, pa se vrlo slabi zvukovi koje daju žice a koji se zadržavaju u tijelu i vratu gitare pojačavaju.

Putem magneta, odnosno zavojnica vrlo tanke žice stvara se magnetna indukcija koja vrlo slabe titraje pretvara u elektromagnetske impulse koje se kablom odvode u pojačalo. Tamo se signali pojačavaju, dorađuju, te se preko zvučnika opet pretvaraju u čujne tonove.

Četrdesetih godina prošlog stoljeća, koristile su se uglavnom akustične gitare a pojavom pojačala, te gitare zamjenjuju  mjesto i koriste se oblici električnih gitara koje sam opisao u poglavlju "Gitare".

Pojačala se bez obzira na vrstu, kvalitetu. cijenu i mogućnosti dijele na 2 velike skupine:

Pojačala sa elektronskim cijevima i pojačala sa tranzistorima.

Pojačala sa vakuum cijevima (tube vacuum amplifiers)

Ta vrsta pojačala postoje mnogo prije tranzistorskih jer je tranzistor kao poluvodički elemenat pronađen tek krajem 1947 godine.

Cijevna pojačala dakle imaju funkciju pojačanja signala kako bi ti signali bili čujni onako kako se oni stvarno i događaju.

Prva pojačala nastala su u ranim 1930-im kao produkt primjene ispravljačkih cijevi i elektrolitskih kondenzatora u elektronici, što je dovelo do skore izrade ekonomičnih napojnih jedinica i osnovnog polazišta za izradu pojačala. Općoj potražnji i uporabi pojačala uveliko je zaslužan i Leo Fender kad je 1949. godine predstavio svoj Fender Telecaster model električne gitare. U početku gitarska pojačala su se koristila za pojačavnje zvuka akustičnih gitara. Naročito između 1930-ih i 1940-ih godina u svijetu popularnosti havajske glazbe za ozvučenje havajskih gitari. Jasno je da su ta prva pojačala bila samo osnovno dizajnirana, i slabije snage. Do '50-ih godina rijetko koje da je prešlo snagu od 15-tak W. Ipak, svojom pojavom na glazbenom tržištu otvorila su jedan novi pravac u pristupu i poimanju glazbe. Kako su se glazba i ukusi mijenjali, tako su mnogi glazbenici eksperimentirajući težili ka drugom, i drugačijem. S početnog klasičnog, melodičnog tona, glazbenici 1960-ih teže ka izobličenijem (distorziranom) tonu. Tako se smatra da je prvu zvučnu distorziju uradio Dave Davies gitarist grupe The Kinks pomoću tzv. sistema štrika i konopa. U biti spojio je izlaz jednog s ulazom drugog pojačala, tako da je prvo (opterećeno) glumilo predpojačalo drugome. Genijalna zamisao koja dizajnerima nije pala na pamet. Kasniji modeli inspirirani ovom idejom za modeliranje efekta zvuka imaju ugrađena predpojačala, ili se kao dodatak koristila fuzz pedala. Gitarska pojačala s standardnim efektom distorzije činila su 3/4 ukupnog broja modela pojačala.Tek kasnije kad se era cijevnih pojačala zahuktala a taj period trajao je sve do osamdesertih godina prošlog stoljeća, glazbenici su težili za sve originalnijim zvukovima kao što su hall, vibrato, spring reveb. U početku su to bili jednostavni mehanički uređaji na bazi opruga, magnetskih traka, tankih žica koje su mijenjale efekat vodljivosti kad su se zagrijavale. kasnije su ti efekti zauzeli elektronički način izobličavanja zvuka, a danas se ti zvukovi izvode sa dodatnim uređajima ili u najnovije doba računalima.

Pojačala mogu biti konfigurirana kao kombo, što znači da je cijeli komplet od pojačivačkog dijela i zvučnika u jednoj kutiji.

Nadalje, pojačala mogu biti i odvojena što znači da je pojačivački dio odvojen od izlaza (zvučnika). To je rezultiralo što se danas proizvode 

vrlo jaka pojačala od nekoliko kW (kilovata) snage, naročito za razglase pa je sam transport takovih pojačala dosta zahtjevan.

 Navesti ću od brojnih svjetskih proizvođača samo one najpoznatije: